Pon: 09-15h / Sri: 14-17h / Pet: 09-15h
murid@murid.hr
Kontakt
MURID logo

Svaki roditelj se ponekad zapita razvija li se njegovo dijete u skladu s dobi. Kako bi dobili odgovor na to pitanje, poželjno je imati uvid u razvojni kalendar tipičnog razvoja djeteta.

U razvojnom kalendaru možemo vidjeti razvojne miljokaze koji predstavljaju set funkcionalnih vještina koje većina djece može izvesti u određenom rasponu kronološke dobi. Roditelji ih lako prepoznaju u njihovu ponašanju (npr. prvi korak, prva riječ, crtanje kvadrata).

Opis ponašanja ili vještina koju većina djece u navedenoj dobi pokazuje pomaže nam u praćenju razvojnog napretka djeteta.

Razvojne miljokaze možemo podijeliti u nekoliko područja: 

  1. Razvoj (grube i fine) motorike
  2. Kognitivni/spoznajni razvoj
  3. Socio-emocionalni razvoj
  4. Komunikacijski i jezično-govorni razvoj.

Iako svaki miljokaz ima svoje dobne okvire, trenutak u kojem se određena vještina ili sposobnost kod pojedinog djeteta pojavila može varirati jer se svako dijete razvija svojim tempom. Ipak, poznavanje razvojnih miljokaza može pomoći u lakšem prepoznavanju znakova da se dijete ne razvija kako se očekuje, odnosno utvrđivanju postoji li razlog za zabrinutost zbog djetetovog razvoja ili ne.

Kada član obitelji posumnja ili prepozna da dijete ne doseže neke važne miljokaze kao što se očekuje, predlaže se učiniti razvojni probir. Obitelj može razgovarati s djetetovim liječnikom opće medicine/pedijatrom ili se obratiti nekoj ustanovi/instituciji ili organizaciji specijaliziranoj za stručnu podršku obiteljima djece razvojnim i socijalnim rizicima u ranoj dobi.

Što se ranije prepozna i otkrije kašnjenje ili teškoća u razvoju, to se može ranije pružiti adekvatna podrška obitelji i djetetu, uz koju će dijete učiti i razvijati se što je više moguće.

“Brinemo se što će dijete postati sutra, ali zaboravljamo da je ono već danas netko.” 

Stacia Tauscher

Već je dobro poznata činjenica kako je djetinjstvo najljepši, najbezbrižniji, a možda i najvažniji period života. Djeca brzo uče, a ponekad još brže zaboravljaju. Djeca nas uveseljavaju, ali ponekad i naljute. Djeca su tvrdoglava, ali još češće uporna. Kakva god da jesu, savršeno su nesavršena. Baš kao i odrasli. Često zaboravljamo kako smo upravo mi, odrasli, oni koje djeca gledaju, od kojih djeca uče i usvajaju znanja. Mi smo njihovi idoli i jednog bi dana htjeli biti poput nas – policajci, tete u vrtiću, liječnici, frizeri… Njima nije važno naše ime, boja kože ili od kuda dolazimo. Važno im je na koji način im pristupamo, prilazimo li sa smiješkom na licu ili pred njih stavljamo hrpu za njih nebitnih zahtjeva. Stručnjaci ističu kako je važno prilagoditi se djetetu, spustiti se na njegovu razinu, zadovoljiti djetetove potrebe, dati mu slobodu kako bi razvilo svoje potencijale. U isto vrijeme, djeca zahtijevaju i strukturu, zahtijevaju vodstvo i granice. Ponekad je teško uskladiti sve ove zahtjeve, no važno je tome ustrajati.

U današnjem užurbanom vremenu koje od nas zahtijeva dijeljenje pažnje na mnogo strana u isto vrijeme, često zaboravljamo pokloniti pažnju i vrijeme onima do kojih nam je najviše stalo. Živimo iz dana u dan za neke planove u budućnosti, a zaboravljamo da djeca žive u trenutku, da im je važno danas s nama provesti vrijeme, danas od nas dobiti osmijeh, danas se s nama igrati i veseliti. Igra, za koju nemalo puta smatramo kako je namijenjena samo djeci, uistinu jest najvažniji posao djeteta. Kroz igru dijete usvaja znanja i vještine, uči odnositi se prema drugima, izražavati emocije, biti samostalno, puni se samopouzdanjem i još mnogo toga. Ipak, važno je da se i mi kao roditelji, stručnjaci ili prijatelji djece uključimo u igru s njima, ponešto i mi od njih naučimo – budemo strpljivi kako bi i oni bili strpljivi, prihvaćamo različitosti kako bi i oni nastavili biti bez predrasuda, smijemo se s njima kako bi i oni nastavili osmijeh upućivati drugima, pomažemo im u onome što im je teško kako bi i oni jednog dana pomogli nama.

Neiskvarenost koja krasi djecu od najranije dobi je temelj svih drugih osobina koje se kod djeteta s vremenom razviju. Okolina u kojoj dijete živi, uz ono što je djetetu urođeno, s vremenom ih oblikuje. Zato je važno stvoriti ozračje u kojem će djeca biti sigurna, shvaćena i podržana. Važno je pokušati razumjeti djecu, pokazivati im da su voljena i prihvaćena, truditi se biti uz njih kako bi osjetili da su nam važni… jer i mi smo jednom bili djeca.

Ana Kolarić, mag.psych.

Neke situacije u životu većini ljudi nisu ugodne i mnogi nisu sigurni kako bi se u tom trenutku trebali ponašati. Rezultat toga su osjećaj napetosti, sniženo samopoštovanje, a ponekad dolazi do nepotrebnih sukoba s drugim ljudima. Kako bismo znali reagirati na pravilan način, koji nije agresivan, ali isto tako nije ni pasivan, od velike je važnosti poznavati jednu od temeljnih komunikacijskih vještina, asertivnost.

Najkraće i najjednostavnije rečeno, asertivnost je vještina koja omogućuje da se izborimo za svoja prava, osiguravajući da se naše mišljenje i osjećaji uzmu u obzir, a da se pri tom ne narušavaju prava drugih. Osnovni elementi asertivnog ponašanja su jasno izražavanje ponašanja koje nas smeta, ali isto tako i objašnjavanje razloga zbog kojih nas to ponašanje smeta. Nadalje, bitno je da znamo jasno izraziti naše zahtjeve, naše vlastito mišljenje i osjećaje, da znamo naglasiti posljedice neželjenog ponašanja te izraziti razumijevanje za drugu osobu.

Jedna od najkorisnijih tehnika asertivnosti su upravo „Ja-poruke“. Ja poruka ima jasnu formu što nam pomaže da je relativno lako naučimo koristiti. Za početak moramo naučiti govoriti o sebi, a ne o drugoj osobi i preuzeti odgovornost za ono što mi želimo. To je stoga asertivna komunikacija – jasno se zauzimamo za svoje potrebe bez ugrožavanja druge osobe.

Najteži dio je poznavati sebe, svoje osjećaje i svoje potrebe, tj. što nama smeta, zbog čega nam to smeta i što želimo od druge osobe. Naravno, može biti i pozitivno – pa je onda što nam se sviđa, zbog čega nam se sviđa – a što želimo od druge je onda dosta jasno.

U komunikaciji nam može pomoći i tzv. Asertivna poruka koja je nešto drugačija od Ja poruke, ali također predstavlja jedan oblik asertivne komunikacije. U asertivnoj poruci ne iskazujemo samo svoje osjećaje, potrebe i želje, već i pokazujemo razumijevanje osjećaja, potreba i želja druge osobe. Katkad tom porukom iskazujemo da razumijemo potrebu druge strane, ali da se naše i njihove potrebe ne slažu te da moramo inzistirati da druga osoba poštuje ono što mi od nje tražimo. No, dio u kojem točno prepoznamo kako se druga osoba osjeća i što želi, stavlja na znanje drugoj osobi da je čujemo i da poštujemo njene potrebe i različitost naših potreba.

Poznavanje i upotreba asertivnosti kao jedne od temeljnih komunikacijskih vještina može nam olakšati komunikaciju s drugim ljudima. Da bismo još bolje razumjeli što je to asertivnost, navodimo nekoliko pravila asertivnosti:

Imam pravo:

(iz kurikula otpornosti: Rescur)

Biti asertivan znači ponašati se odlučno, ali ne i agresivno. Znači uvažavanje, ali ne i submisivnost. Asertivnost omogućuje pojedincu da se izbori za sebe, a da pritom ne nanese štetu drugome. Djeca koja se zauzimaju za sebe jasno izražavaju svoje potrebe, daju povratnu informaciju o ponašanju drugih koja im smetaju, objašnjavaju razloge zbog kojih ih to ponašanje smeta, jasno izražavaju svoje želje i, ukoliko je potrebno, ponavljaju ih više puta. Ona su u stanju reći NE ŽELIM, NE MOGU, iskazuju razumijevanje za drugu osobu i mogu obraniti vlastita stajališta ili integritet, a da ne naštete drugome. Djeca nemaju priliku vježbati asertivno ponašanje ako nisu u stvarnom ili zamišljenom sukobu s okolinom. Razlikujemo sukobe u koje djeca ulaze jer nastoje zadovoljiti neke od svojih potreba i sukobe do kojih dolazi jer druga djeca ili  odrasli na bilo koji način svojim ponašanjem ili zahtjevima narušavaju djetetov tjelesni i emocionalni integritet ili ugrožavaju njegovu imovinu i vrijednosti.

Okruženje u kojem djeca mogu vježbati asertivno ponašanje podržava ih u tome da poštuju sebe, daje im pravo da se predomisle, omogućava im vrijeme za razmišljanje i oslobađa ih odgovornosti za ponašanja i emocionalna stanja odraslih. Vještina asertivnoga ponašanja podupire vještine slušanja i razumijevanja drugih. Nedostatak asertivnoga ponašanja može se kod djece umjesto vještina slušanja i razumijevanja drugih razviti u submisivnost i pasivnost, dok se umjesto vještine izražavanja vlastitih potreba i zauzimanja za sebe može razviti sebičnost i neosjetljivost na potrebe drugih.

Tema asertivnosti obuhvaća tri cjeline – izražavanje osjećaja i potreba, zauzimanje za sebe i asertivno rješavanje sukoba, sa sljedećim ciljevima: prepoznati i imenovati osnovne osjećaje, prepoznati i isprobavati različite načine izražavanja osjećaja, prepoznati povezanost između verbalnoga i neverbalnoga načina izražavanja osjećaja; naučiti da se odgovor NE treba poštovati, koristiti Ja-poruke u izražavanju vlastitih osjećaja, izražavati nezadovoljstvo uz istovremeno uvažavanje drugih; razlikovati pristojan i nepristojan govor, razlikovati situacije slaganja i sukoba, uočiti različite načine rješavanja sukoba.

Heda Mislović, mag.psych.

Maja Baksa, mag.prim.educ

Literatura: Lučanin, D. (2010). Komunikacijske vještine u zdravstvu. Zdravstveno veleučilište, Naklada Slap; RESCUR: NA VALOVIMA, kurikul otpornosti za predškolsku i osnovnoškolsku dob