“Brinemo se što će dijete postati sutra, ali zaboravljamo da je ono već danas netko.”
Stacia Tauscher
Već je dobro poznata činjenica kako je djetinjstvo najljepši, najbezbrižniji, a možda i najvažniji period života. Djeca brzo uče, a ponekad još brže zaboravljaju. Djeca nas uveseljavaju, ali ponekad i naljute. Djeca su tvrdoglava, ali još češće uporna. Kakva god da jesu, savršeno su nesavršena. Baš kao i odrasli. Često zaboravljamo kako smo upravo mi, odrasli, oni koje djeca gledaju, od kojih djeca uče i usvajaju znanja. Mi smo njihovi idoli i jednog bi dana htjeli biti poput nas – policajci, tete u vrtiću, liječnici, frizeri… Njima nije važno naše ime, boja kože ili od kuda dolazimo. Važno im je na koji način im pristupamo, prilazimo li sa smiješkom na licu ili pred njih stavljamo hrpu za njih nebitnih zahtjeva. Stručnjaci ističu kako je važno prilagoditi se djetetu, spustiti se na njegovu razinu, zadovoljiti djetetove potrebe, dati mu slobodu kako bi razvilo svoje potencijale. U isto vrijeme, djeca zahtijevaju i strukturu, zahtijevaju vodstvo i granice. Ponekad je teško uskladiti sve ove zahtjeve, no važno je tome ustrajati.
U današnjem užurbanom vremenu koje od nas zahtijeva dijeljenje pažnje na mnogo strana u isto vrijeme, često zaboravljamo pokloniti pažnju i vrijeme onima do kojih nam je najviše stalo. Živimo iz dana u dan za neke planove u budućnosti, a zaboravljamo da djeca žive u trenutku, da im je važno danas s nama provesti vrijeme, danas od nas dobiti osmijeh, danas se s nama igrati i veseliti. Igra, za koju nemalo puta smatramo kako je namijenjena samo djeci, uistinu jest najvažniji posao djeteta. Kroz igru dijete usvaja znanja i vještine, uči odnositi se prema drugima, izražavati emocije, biti samostalno, puni se samopouzdanjem i još mnogo toga. Ipak, važno je da se i mi kao roditelji, stručnjaci ili prijatelji djece uključimo u igru s njima, ponešto i mi od njih naučimo – budemo strpljivi kako bi i oni bili strpljivi, prihvaćamo različitosti kako bi i oni nastavili biti bez predrasuda, smijemo se s njima kako bi i oni nastavili osmijeh upućivati drugima, pomažemo im u onome što im je teško kako bi i oni jednog dana pomogli nama.
Neiskvarenost koja krasi djecu od najranije dobi je temelj svih drugih osobina koje se kod djeteta s vremenom razviju. Okolina u kojoj dijete živi, uz ono što je djetetu urođeno, s vremenom ih oblikuje. Zato je važno stvoriti ozračje u kojem će djeca biti sigurna, shvaćena i podržana. Važno je pokušati razumjeti djecu, pokazivati im da su voljena i prihvaćena, truditi se biti uz njih kako bi osjetili da su nam važni… jer i mi smo jednom bili djeca.
Ana Kolarić, mag.psych.